*Tatsuya POV
Odvojila se od mene i sjela do mene.Zavalio sam se na kauč,glavu bacio unatrag,neko vrijeme pogledom gledao strop.Luster je bio prešaren za moj ukus.Cvjetić sa žutim laticama i ružičastom sredinom.Kada sam ugledao paukovu mrežu na jednoj latici,od gadosti sam glavu vratio u normalan položaj i pogled okrenuo prema televiziji.Dokumentarac je nastavljen.Trenutno se lavovi potajno spremaju napasti plijen.
-Šta ćemo sad? –upitala me je Yuri.
Nisam pogled udaljavao sa ekrana.
- Ne znam.
Spustila je glavu na prsa i uzdahnula.Oči su mi skrenule na nju.Gledala je u neku točku na tepihu.Imala je tužan pogled.Imao sam osjećaj da joj kosu nosi vjetar neugode koju sam joj nepravedno stvorio.Možda sam pretjerao.Ne,pretjerao sam.Tražio sam nešto što da si utažim želju,a ona je se našla tu pored mene.Vidio sam samo način da se smirim,da smirim ono što u meni gori.Nisam vidio nju.Povrijedio sam ju,na početku svjesno,a kasnije nesvjesno.Nisam mogao podnijet takav pogled u očima.Iako me nije izravno gledala,njezina tuga koja je se u njima skrivala probadala me je.Teret mi je pao na pluća,disanje otežalo.Ne mogu izdržati ovo.Podigao sam ruku i pogladio je po kosi.Pogledala me je.Bile su tako nevine,tako nježne,tako…savršene.Strah od gledanja njih prošao mi je tijelom. –Ja ovo ne zaslužujem.-pomislio sam.
- Tatsuya…
- Ne brini,sve će biti uredu.Neće nas uhvatiti…ne još.
Na silu sam se nasmijao koliko sam god mogao iskrenije.Vidjevši moj osmijeh,ona je se nasmijala još više i bacila mi se u zagrljaj.U trenutku sam bio šokiran,al' srce mi je tako ludo zalupao da nisam mogao a da joj ne uzvratim.Čvrsto sam je privio uz sebe.Nisam je htio pustiti,sad i ikad.Ništa nas neće rastaviti do kraja vremena.Zaklinjem se.Lavovi na televiziji su ulovili svoj plijen.


*Yuri POV
-Mislim da je bilo dosta za danas.- rekao je stric.Naime,Sparta,dvije njezine rodice,moj rođak u 5. koljenu i ja iskopavali smo rupe oko prilaza u kuću za cvijeće koje bi sutra trebali presaditi u njih.Iako je zima,a šanse da preživi dan poslije svadbe…nije ih bilo.Skoro zaleđeno tlo,djeca koja će trčkarati po dvorištu,a navečer i pijani ljudi koji u svojem laganom hodu do auta ne vide ništa ispred sebe (čak ni auto) su jedni od razloga.Nije ni važno.Ionako ne bi preživjelo i da je toplije vrijeme jer se nitko ne bi mogao brinuti za njega.
-Sada svi oprati ruke i na večeru.Super ste odradili posao.Rupe su dovoljno duboke.Još ću vidjeti,možda ni nećemo presađivati cvijeće već ćemo ih jednostavno sa saksijom ubaciti u rupe,ali o tome sutra.
Stao je i gledao nas dok smo stajali blatnjavi do koljena i laktova,a uz to smo se i smrzavali.
- Uff,trebali bi ste se i otuširati,al' to poslije večere.Baka će nas ubiti propustite li je.Hajde,hajde,šta čekate.Brišite mi sa očiju.
Za tren nas nije bilo.


Večera je bila jestiva,s obzirom na to da je baki asistentirala stričeva mala kći.Bila je slatkasta,pa smo zaključili da je zamijenila sol sa šećerom,ali kako je glad prevladala nismo se obazirali na otkrivanje ostalih sastojaka.Bilo je ugodno.Jedino zbog čega je zrak oko mene bio nekoliko stupnjeva niži od ostatka prostorije bilo je Spartino prisustvo.Sjedila je između mene i Tatsuye.Ono što sam očekivala bile su njezine trzavice o djelu u kojem sa uhvaćena sa Tatsuyom,ali na kraju večere izašla sam sigurna jer jedino pitanje koje mi je postavila bila je zamolba za krišku kruha.
Krenula sam prema stričevoj kući koja je bila ulicu dalje.Vani je već odavno pala noć,hladnoća je ulazila u kosti a svako pametan skrivao se u kući uz toplu peć ili po mogućnosti topli kamin.Poljubila sam majku,zamotala se šalom,iako sam znala da će to biti uzaludno, i izašla na ulicu.Odmah sam osjetila zrak koji mi je bockao obraze iako vjetar nije puhao.Nisam se žalila.Radije ovo bocanje mirnog zraka ne nego bičevanje vjetra.Ono što je ovaj maleni gradić razlikovalo od prenapučenog Tokyja je razmak između uličnih svjetiljki.Veći dio je pod mrakom.Ono malo što obasjava jesu prilazi kućama,a predjeli sa visokim grmljem su bili pod mrakom.I na samu pomisao na ono što može iskočiti iz grmlja,jeza mi je prilazila kralježnicom.Pokušala sam si takve misli protjerati iz glave jer me je čekalo još najmanje 10 minuta sporog hoda,6 ako ubrzam.Ubrzanje mi nije bilo u mislima.Ionako sam već umorna bila,pločnik je bio na nekim mjestima zaleđen,a i da požurim,bespotrebno bih preživljavala bičevanje.Jednostavno sam pokušala biti što manje primjetna.
Prolazeći pored grma,začulo se šuškanje.Isprva sam pomislila da je vjetar počeo pa se nisam obazirala.Ponovno je zašuškalo.Srce mi je ubrzalo.Ubrzala sam korak.Očito je i ono što je stvaralo šuškanje.Kako sam ubrzavala,i ono je.Hladnoća mi je prošla kralježnicom.Nešto mi je palo na pamet;ako ću već biti uhvaćena i odvučena,radije idem linijom manjeg otpora.Možda jamčevina bude manja.Zastala sam.Šuškanje je zastalo,a zatim se vratilo putem odakle sam(smo) pošla.Odahnula sam.Možda je ipak bila životinja.Uzbuna zbog malene stvari,osim ako nije bila neka ogromna psina.Krenula sam dalje.Dah…nestalo ga je.Zrak iza leđa odjednom je postao gušći,dopirala je blaga,jedva osjetljiva toplina.Osjećaj da nisam sama.Netko je bio iza mene.Nisam mogla disati.Gustoća zraka mi je pritiskala pluća.Postajalo je toplije,gušće,teže.U jednom trenutku srce mi je tako naglo ubrzalo da sam otkucaje čula u ušima,bilo na vratu je ludo udaralo da sam imala osjećaj da će mi arterija rasprsnuti.Upala sam u zagrljaj.
-Zbilja misliš da bih te pustio samu da lutaš?
Prepoznala sam glas.

*Tatsuya POV
Okrenula se i pogledala me sa očima punim olakšanja.Ne znam što joj je sve prolazilo glavom trenutak prije,ali šta god jest učinilo ju je toplom.Oči su joj se zacrvenile i potekla je suza.
-Hej,šta je bilo?Zašto suze?-rekao sam brišući joj suzu.
Ruku mi je sklonila sa obraza joj i sama obrisala ostatke suze
-Kako misliš zašto?Prvo šuškanje,pa onda ovaj zagrljaj…čovjek bi pomislio da je žrtva kidnapiranja,a ne…-mahnula je rukom prema meni-…običnog zagrljaja.
Nasmijao sam se i povukao je k sebi u zagrljaj
-Ludice,to se nikad ne bi dogodilo.Misliš da bih dopustio da ideš sama,bez ičijeg nadzora ovim ulicama?
-Kako to misliš?
-Idem za tobom svake večeri,išla ti sa stricem i strinom ili sama.Sama pogotovo.I sama pomisao kada ideš sama…ne znam.Sve što znam jest da mi vrijediš života i ne želim dalje bez tebe.
Odmaknuo sam joj glavu i poljubio u čelo.Zadržao sam poljubac i ponovno je vratio u zagrljaj.
-Previše mi vrijediš.

*Yuri POV
Osjećala sam se vrijednom,voljenom,sretnom.Suze su potekle.Nisam htjela da me pusti.